Očajna sam. Ne znam uopće kako da ovaj spektar osjećaja opišem riječima, kako da ih dočaram ili uopće kako da ih izbacim na bilo kakav način iz sebe. Naprosto je nemoguće. Moje emocije vrludaju gore dolje, ne mogu ih obuzdati, čas sam sretna i cvrkutam, čas plačem i nema mi spasa. Što je najgore ta moja sreća nije istinska, jer u dubini duše uvijek kola nemir, taj nemir od kojega noću ne spavam, jutro se kasno budim, popodne smaram sve oko sebe… Ne znam kako da si pomognem. Misli o smrti su sve češće, Bože mi oprosti. Loše sam, iznimno sam loše i teško mi je sa mnom. Sama sam, u svemu sam sama i patim za nekim, želim da me netko izbavi odavde, a nemam apsolutno nikoga.
